Rajmund Kupareo:PREBIVAO JE MEĐU NAMA. Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju |
|
|
ŽIVOTOPIS AUTORA
Rajmund Kupareo (svjetovnog imena Luka) (Vrboska, Hrvatska 16. studenog 1914. - Zagreb, 6. lipnja 1996.), hrvatski redovnik dominikanac i svećenik; čileanski sveučilišni profesor i akademik; teolog i filozof (estetičar, aksiolog); književnik (pjesnik, prozaik, dramatičar), skladatelj; urednik i nakladnik. Pisao je na hrvatskom, češkom, latinskom i španjolskom jeziku. |
|
O životu
Rodom iz stare plemićke obitelji sa otoka Hvara, sa 16 godina stupio je u dominikanski red (1930.) i diplomirao teologiju u Dubrovniku (1939.). Zbog liječenja od tuberkuloze dolazi u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao talijanski jezik (1943.) i filozofiju (1945.). Budući da se u NDH nije politički aktivirao (a i spasio je život brojnim Židovima) nakon rata nije odmah otišao iz zemlje ali je 1947. emigrirao iz Hrvatske u Češku, gdje je magistrirao teologiju. Odlazi kad su i tamo komunisti došli na vlast, a dominikanske starješine su ga slale diljem svijeta (Nizozemska, Francuska, Italija, Španjolska) da bi ga 1950. poslali u Čile.
U Čileu je ostao do 1971. i u dvadeset godina boravka izgradio je zavidnu sveučilišnu i znanstvenu karijeru. Na fakultetima Katoličkog sveučilišta u Santiagu da Chileu predavao je estetiku i aksiologiju, dogmatiku, katoličku kulturu, estetiku likovnih umjetnosti. Na Filozofskom fakultetu je 1951. doktorirao s radom Ars et Moralis (Umjetnost i moral), a 1959. dodijeljen mu je i počasni doktorat Papinskoga sveučilišta u Čileu. Obnašao je važne funkcije (dekan, prorektor), uređivao i pokretao časopise, a osnovao je i Institut za etiku.
Nakon moždanog udara 1970. vraća se 1971. u Hrvatsku i u dominikanskom samostanu na Borongaju živi punih 25 do smrti 1996. Koliko su ga cijenili u Čileu dokazuju počasti koje dobio nakon odlaska iz zemlje: 1978. godine biran je u zaslužnog profesora (professor emeritus); 1985. biran je u Čileansku akademiju znanosti i umjetnosti, 1997. posmrtno mu je dodijeljeno najviše državno odličje koje Čile dodjeljuje strancima (Komendator reda Bernardo O'Higgins), a 2017. su mu postavili i poprsje na sveučilištu.
O radu
Teorijske radove o estetici, ljepoti i moralu pisao je na hrvatskom i španjolskom na kojem je šezdesetih godina objavio pet temeljnih knjiga koje su i danas udžbenici na sveučilištima u Čileu i Španjolskoj. Nakon povratka u Hrvatsku objavio je teorijske rasprave i na hrvatskom u nekoliko knjiga. U svima njima zagovara važnost poruke djela i moralnu dimenziju stvaranja te nužnost ljepote u životu i umjetnosti.
Od srednjoškolskih dana javljao se zapaženom duhovnom poezijom i kratkom prozom, a književne radove je pisao na hrvatskom cijeli život. kao mlad redovnik objavio je dva romana od kojih je drugi, Baraban. Roman s otoka Hvara, objavljen 1943. (dakle pri kraju rata kad su već svi bili iscrpljeni) u danas nedostižnoj nakladi od 12.000 primjeraka a smatra se najboljim romanom objavljenim za II. svjetskog rata.
Na hrvatskom je objavljivao prozu i poeziju u časopisima izvan Hrvatske, a po povratku u Zagreb i nakon oporavka od bolesti objavljivao je u časopisima te kod kršćanskih izdavačkih kuća. Objavio je dvije knjige proza o životu iseljenika i emigranata i desetak knjiga poezije. Dvije najpoznatije pjesme koje predstavljaju njegove najdraže teme su Balada o Gospinim pčelama (lirska slika koja toplo povezuje Gospu, pčele i plamićke svijeća) i Jeremijina tužaljka (o patnjama hrvatskog naroda).
Recepcija u Hrvatskoj
Iako se nikada nije politički angažirao, nakon povratka u Hrvatsku prati ga etiketa „emigranta“ pa se njegov rad ozbiljnije vrednuje tek nakon uspostave Hrvatske države. Pjesme su mu uvrštene u preko trideset antologija hrvatske poezije, uvršten je u enciklopedije, leksikone, povijesti hrvatske književnosti te u ediciju Stoljeća hrvatske književnosti (Matica hrvatska, 2005.) Na samom kraju života dobiva vrijedne nagrade. Odlikovanje Redom Danice hrvatske predsjednika Tuđmana 1996. uručeno mu je u bolničkoj postelji, a nije doživio dodjelu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Danas Ulica u Starom Gradu na Hvaru nosi njegovo ime a 2014. u Vrboskoj je postavljeno njegovo poprsje (rad Kuzme Kovačića) i spomen ploča.
Rodom iz stare plemićke obitelji sa otoka Hvara, sa 16 godina stupio je u dominikanski red (1930.) i diplomirao teologiju u Dubrovniku (1939.). Zbog liječenja od tuberkuloze dolazi u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao talijanski jezik (1943.) i filozofiju (1945.). Budući da se u NDH nije politički aktivirao (a i spasio je život brojnim Židovima) nakon rata nije odmah otišao iz zemlje ali je 1947. emigrirao iz Hrvatske u Češku, gdje je magistrirao teologiju. Odlazi kad su i tamo komunisti došli na vlast, a dominikanske starješine su ga slale diljem svijeta (Nizozemska, Francuska, Italija, Španjolska) da bi ga 1950. poslali u Čile.
U Čileu je ostao do 1971. i u dvadeset godina boravka izgradio je zavidnu sveučilišnu i znanstvenu karijeru. Na fakultetima Katoličkog sveučilišta u Santiagu da Chileu predavao je estetiku i aksiologiju, dogmatiku, katoličku kulturu, estetiku likovnih umjetnosti. Na Filozofskom fakultetu je 1951. doktorirao s radom Ars et Moralis (Umjetnost i moral), a 1959. dodijeljen mu je i počasni doktorat Papinskoga sveučilišta u Čileu. Obnašao je važne funkcije (dekan, prorektor), uređivao i pokretao časopise, a osnovao je i Institut za etiku.
Nakon moždanog udara 1970. vraća se 1971. u Hrvatsku i u dominikanskom samostanu na Borongaju živi punih 25 do smrti 1996. Koliko su ga cijenili u Čileu dokazuju počasti koje dobio nakon odlaska iz zemlje: 1978. godine biran je u zaslužnog profesora (professor emeritus); 1985. biran je u Čileansku akademiju znanosti i umjetnosti, 1997. posmrtno mu je dodijeljeno najviše državno odličje koje Čile dodjeljuje strancima (Komendator reda Bernardo O'Higgins), a 2017. su mu postavili i poprsje na sveučilištu.
O radu
Teorijske radove o estetici, ljepoti i moralu pisao je na hrvatskom i španjolskom na kojem je šezdesetih godina objavio pet temeljnih knjiga koje su i danas udžbenici na sveučilištima u Čileu i Španjolskoj. Nakon povratka u Hrvatsku objavio je teorijske rasprave i na hrvatskom u nekoliko knjiga. U svima njima zagovara važnost poruke djela i moralnu dimenziju stvaranja te nužnost ljepote u životu i umjetnosti.
Od srednjoškolskih dana javljao se zapaženom duhovnom poezijom i kratkom prozom, a književne radove je pisao na hrvatskom cijeli život. kao mlad redovnik objavio je dva romana od kojih je drugi, Baraban. Roman s otoka Hvara, objavljen 1943. (dakle pri kraju rata kad su već svi bili iscrpljeni) u danas nedostižnoj nakladi od 12.000 primjeraka a smatra se najboljim romanom objavljenim za II. svjetskog rata.
Na hrvatskom je objavljivao prozu i poeziju u časopisima izvan Hrvatske, a po povratku u Zagreb i nakon oporavka od bolesti objavljivao je u časopisima te kod kršćanskih izdavačkih kuća. Objavio je dvije knjige proza o životu iseljenika i emigranata i desetak knjiga poezije. Dvije najpoznatije pjesme koje predstavljaju njegove najdraže teme su Balada o Gospinim pčelama (lirska slika koja toplo povezuje Gospu, pčele i plamićke svijeća) i Jeremijina tužaljka (o patnjama hrvatskog naroda).
Recepcija u Hrvatskoj
Iako se nikada nije politički angažirao, nakon povratka u Hrvatsku prati ga etiketa „emigranta“ pa se njegov rad ozbiljnije vrednuje tek nakon uspostave Hrvatske države. Pjesme su mu uvrštene u preko trideset antologija hrvatske poezije, uvršten je u enciklopedije, leksikone, povijesti hrvatske književnosti te u ediciju Stoljeća hrvatske književnosti (Matica hrvatska, 2005.) Na samom kraju života dobiva vrijedne nagrade. Odlikovanje Redom Danice hrvatske predsjednika Tuđmana 1996. uručeno mu je u bolničkoj postelji, a nije doživio dodjelu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Danas Ulica u Starom Gradu na Hvaru nosi njegovo ime a 2014. u Vrboskoj je postavljeno njegovo poprsje (rad Kuzme Kovačića) i spomen ploča.
Ulomak iz drame Muka ili za koga je pravednik raspet, završetak drame. str. 140-141.
GLAS KRISTOV: Žedan sam.
JEDAN VOJNI K: Jeste li ga čuli? Traži piti. Imamo još punu posudu octa koja je i onako bila određena za njega ako padne u nesvijest kod razapinjanja. (...) Da mu ponudimo?
OSTALI VOJNICI: Čekaj da vidimo hoće li doći Ilija da ga izbavi. Nije zvao nas, nego Iliju, pa nek mu Ilija donese vina.
PRIJAŠNJI VOJNIK: Daj mu malo octa da ne umre prije nego dođe Ilija s vinom. (Smije se.)
BARABA: Gadovi! Ni čašu vode ne biste mu dali. (Promatra što čini vojnik.) Vidi, vidi bezobraznika! Daje mu piti iz spužve nataknute na trstici. Da Baraba smije skočiti iz ove rupe, uzeo bi ljestve, popeo se s vrčem jakog vina i pružio ga jadniku da ugasi žeđu i ojača srce. A ovako? Ništa. Baš sam smiješan. Zamišljam sebe negdje u šumi s golemom bačvom vina koju sam ukrao i točim iz nje u vrč da napojim i sebe i njega. Uh, siromašni Baraba, na što si spao! Onome, koji mjesto tebe umire na križu, ne možeš pružiti ni čašu hladne vode.
GLAS KRISTOV (vrlo jak): SVRŠENO JE ... (Tiše.) Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh.
Zemlja pomalo, pa sve jače tutnji, zapuše vihor, grmljavina se čuje sve bliže, sijeva, tresu se stijene kojih se drži Baraba.
BARABA (grozno prestrašen): Što je ovo? Potres! Zašto sve to? Bog se osvećuje. Kome? Barabi, Barabi jer je zbog njega umro Prorok. Ali ne, ali ne! Baraba voli svetog Proroka. Baraba će postati pošten. Baraba nije skrivio smrt Proroka. Baraba bi ubio one koji su usmrtili sveca.
STOTNIK: Zaista, ovaj je čovjek Sin Božji![1]
BARABA: Jesam li dobro čuo? To je kazao vođa onih hijena što su razapele dobrog čudotvorca. I on je došao do uvjerenja da je stradao nevin čovjek. Ne, nije to običan čovjek. Sin je Božji, Sin Božji! To potvrđuje i nebo i zemlja. (Sve jači potres.) Ah, blago meni kad je Sin Božji umro za mene! (Širi ruke prema Kristu.) Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!
GLAS KRISTOV: Žedan sam.
JEDAN VOJNI K: Jeste li ga čuli? Traži piti. Imamo još punu posudu octa koja je i onako bila određena za njega ako padne u nesvijest kod razapinjanja. (...) Da mu ponudimo?
OSTALI VOJNICI: Čekaj da vidimo hoće li doći Ilija da ga izbavi. Nije zvao nas, nego Iliju, pa nek mu Ilija donese vina.
PRIJAŠNJI VOJNIK: Daj mu malo octa da ne umre prije nego dođe Ilija s vinom. (Smije se.)
BARABA: Gadovi! Ni čašu vode ne biste mu dali. (Promatra što čini vojnik.) Vidi, vidi bezobraznika! Daje mu piti iz spužve nataknute na trstici. Da Baraba smije skočiti iz ove rupe, uzeo bi ljestve, popeo se s vrčem jakog vina i pružio ga jadniku da ugasi žeđu i ojača srce. A ovako? Ništa. Baš sam smiješan. Zamišljam sebe negdje u šumi s golemom bačvom vina koju sam ukrao i točim iz nje u vrč da napojim i sebe i njega. Uh, siromašni Baraba, na što si spao! Onome, koji mjesto tebe umire na križu, ne možeš pružiti ni čašu hladne vode.
GLAS KRISTOV (vrlo jak): SVRŠENO JE ... (Tiše.) Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh.
Zemlja pomalo, pa sve jače tutnji, zapuše vihor, grmljavina se čuje sve bliže, sijeva, tresu se stijene kojih se drži Baraba.
BARABA (grozno prestrašen): Što je ovo? Potres! Zašto sve to? Bog se osvećuje. Kome? Barabi, Barabi jer je zbog njega umro Prorok. Ali ne, ali ne! Baraba voli svetog Proroka. Baraba će postati pošten. Baraba nije skrivio smrt Proroka. Baraba bi ubio one koji su usmrtili sveca.
STOTNIK: Zaista, ovaj je čovjek Sin Božji![1]
BARABA: Jesam li dobro čuo? To je kazao vođa onih hijena što su razapele dobrog čudotvorca. I on je došao do uvjerenja da je stradao nevin čovjek. Ne, nije to običan čovjek. Sin je Božji, Sin Božji! To potvrđuje i nebo i zemlja. (Sve jači potres.) Ah, blago meni kad je Sin Božji umro za mene! (Širi ruke prema Kristu.) Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!